Početkom 19. stoljeća, kada je švicarski pedagog i socijalni reformator Johann Heinrich Pestalozzi propagirao učenje glavom, srcem i rukom, svijet još ništa nije znao o višedimenzionalnom učenju. No vizija holističkog pristupa upravo je rođena. Od tada je život postao puno složeniji, a izvršavanje složenih zadataka zahtijeva složene metode – zar ne?
Učenje je proces koji traje cijeli život. To je u sklopu svojih obrazovnih aktivnosti za europski prostor cjeloživotnog učenja utvrdila Europska komisija. Cjeloživotno učenje tu je definirano kao svaka ciljana aktivnost koja služi za kontinuirano poboljšanje znanja, vještina i kompetencija. To obuhvaća cijeli spektar od formalnog i neformalnog do informalnog učenja. Cilj je ambiciozan: postati najkonkurentnije i najdinamičnije društvo znanja na svijetu.
Široko i složeno
U svim životnim fazama obrazovanje ima pozitivan učinak na osobni identitet, društvene interakcije i profesionalne sposobnosti. Ali okvirni uvjeti za učenje se mijenjaju. Učenici imaju promjenjive zahtjeve, a rezultati istraživanja učenja zahtijevaju novi metodološko-didaktički koncept unutar cjelokupnog konteksta učenja. "Treba olabaviti tradicionalni sustav", zahtijeva njemački filozof i publicist Richard David Precht kad je riječ o školama i sveučilištima. Želio bi intenzivnije uključiti kompetentne ljude u nastavu kako bi bolje odgovorili na razinu znanja učenika i s pomoću elektroničkih alata. Kao primjer, Precht navodi da bi renomirani praktičari trebali predavati u školama, uključujući i one koji su u mirovini. Tada bi se znanje i iskustvo prenosili izravno s jedne generacije na drugu.
Novi koncepti učenja
Sjedenje, bubnjanje i frontalni rad: klasični program sve je više stvar prošlosti. Suvremeno učenje podrazumijeva puno individualniji pristup i eksperimentiranje s novim projektima. Frontalni rad više nije jedina nastavna metoda i sve je više na udaru kritika, jer se novo učenje odvaja od mjesta, prostora i vremena. Prednost se daje alternativnim, mješovitim konceptima, kao što je rad u skupinama, s partnerom ili čak samostalan rad uz upotrebu novih tehnologija. E-učenje, na primjer, dopušta i neovisnu upotrebu procesa učenja, ali i individualne, fleksibilne konfiguracije tih procesa, kako bi se bolje apsorbiralo predmet i misaoni proces rješavanja problema. Spajanje digitalnog svijeta s obrazovanjem je logično, štoviše, štedi troškove i vrijeme.
Učenje oblikuje naše razmišljanje
"Povezano je s time kako smo pripremljeni za život, kako smo obrazovani, socijalizirani i u konačnici formirani, ili drugim riječima, koja nam je "abeceda" nametnuta, a s kojom smo onda opremljeni za odlazak u svijet", kaže Erwin Wagenhofer, koji u svom dokumentarnom filmu "Abeceda" – koji je izazvao međunarodnu pomutnju – ističe nedostatke u području obrazovanja. Također naglašava: "Ono što učimo oblikuje našu zalihu znanja, ali način na koji učimo oblikuje naše razmišljanje." I to je jasno: ljudi će vjerojatnije zapamtiti stvari koje na neki način ostave dojam na njih."
Virtualno učenje i učenje kroz igru
U znanstvenim područjima intenzivno se raspravlja o novim pristupima virtualnom učenju kao što su učenje temeljeno na digitalnim igrama, digitalno pripovijedanje i interaktivna dramaturgija. Ove metode pretpostavljaju da se učenje može učiniti učinkovitijim uz pomoć priča i igara, a internet je idealan medij za to. Virtualna stvarnost ispunjava tehničke preduvjete za oživljavanje željenog sadržaja na novi način integracijom svih osjetila. Uranjanje u virtualni svijet izaziva snažan emocionalni odgovor i jača vezu s prenesenim sadržajem.
Strukturirani postupak
Nema smisla prenositi gotovo znanje, već osmišljavati strukture djelovanja i mišljenja. Znanje se gradi hijerarhijski: povezuju se najvažniji sadržaji, slažu se odgovarajuća pitanja i grupiraju se ideje. Sve bi to trebalo pomoći u boljem učenju i razmišljanju. U tu su svrhu uspostavljene brojne metode poučavanja i učenja – od mentalnih mapa i brainstorminga do grupiranja. Cilj ovih metoda jest stvoriti smislen slijed za pojedinačne module učenja, koji se zatim može ugraditi u plan rada. Međutim, sve se temelje na prikupljanju tematski orijentiranih informacija, grupiranju prema jedinicama znanja i sistematizaciji sadržaja učenja. Grupiranje je često korisno čak i za individualni rad i procese pisanja – za strukturiranje vlastitih misli i ideja ili za prevladavanje blokada u pisanju i razmišljanju.
Hiperučenje
Povezivanje važnih stvari i postupna izgradnja mreže – to je hiperučenje, metoda usmjerena na razvoj vlastitih vještina i učinkovitije stjecanje novih znanja. To odgovara ljudskom mozgu koji informacije ne pohranjuje u ladice, nego ih organizira u složene mreže. Cilj hiperučenja jest umrežiti što više znanja s različitim temama kako bi se lakše pronašla rješenja za probleme. Gradimo "osobni internet u glavi" i koristimo se svojom tražilicom za dohvaćanje stečenog znanja. Osnovni preduvjet je da predmet nije tek naučen napamet, nego da ga i razumijemo. Da prave informacije nisu međusobno povezane, u mozgu bi došlo do svojevrsne "super katastrofe".
Ohrabrenje i inspiracija
"Prije svega je važno uspostaviti uvjete koji će omogućiti ljudima da razviju vlastiti potencijal", kaže poznati njemački neurobiolog, profesor dr. Gerald Hüther. Prema riječima profesora Hüthera, kako bi se ljudima omogućilo da u budućnosti bolje razviju svoje potencijale, morali bi se uspostaviti za to pogodniji uvjeti, a u obiteljima, vrtićima, školama, sveučilištima, u profesionalnom životu te u zajednicama bi se morala njegovati kultura odnosa usmjerena na razvoj potencijala. Emocionalne reakcije važne su za proces učenja i dobro su dokumentirane u sklopu neuroznanstvenih istraživanja. Složeni se odnosi mogu bolje opisati slikama i metaforama i usidriti se u mozgu nego s pomoću objektivnih objašnjenja. Osim prenošenja specijalističkog znanja, profesor Hüther uvijek se bavi poticanjem vlastite mašte, buđenjem radosti otkrivanja i pretvaranja apstraktnog znanja u vlastito znanje.
Od znanja do kompetencije
Učenje ne bi trebalo prenijeti samo tehničko i specijalizirano znanje, vještine te povisiti razinu kvalifikacije. Učenje bi trebalo rezultirati otkrivanjem samoorganiziranih rješenja za specifične, relevantne probleme. To je vještina koja se ne stječe samo školovanjem nego i u sklopu projekata i stvarnih radnih situacija. Naglasak je na neformalnom učenju i povezan je s klasičnim osposobljavanjem.
Samousmjereno učenje
Samoorganizacija je osobito važna jer potiče učenike da sami daju doprinos i usmjeravaju vlastito učenje. Ako funkcionira i suradnja s drugima radi međusobnog učenja, postignuta je prava mješavina i postavljeni su temelji za stvarnu predanost učenju. Kao što je švicarski obrazovni reformator Peter Fratton napisao u svojem djelu "Pädagogische Urbitten" (Obrazovna molba) o autonomnom učenju u strukturiranom okružju: "Nemojte me obrazovati – nego me uputite i pratite, nemojte me ništa učiti – nego mi dopustite da sudjelujem, nemojte mi ništa objašnjavati – ali dajte mi vremena da to doživim, nemojte motivirati mene – nego sebe!"
Jučer, danas i sutra
Nove tehnologije ljudima otvaraju cijeli novi, gotovo beskonačan svijet – to znatno utječe na naše sadržaje učenja, naše metode poučavanja i kanale kroz koje se obrazujemo. Danas je moguće jednostavno pregledavati goleme knjižnice na internetu ili pitati stručnjake za savjet i informacije o bilo kojoj temi preko foruma ili društvenih mreža. I neće stati na tome, jer se pojavio novi trend učenja iz SAD-a: takozvani Massive Open Online Courses ili MOOC (masovni otvoreni internetski tečajevi) koji milijunima ljudi omogućuju stjecanje znanja besplatno ili vrlo jeftino. Od izuma modernog tiska – a to je bilo prije 566 godina, nije postojao demokratskiji pristup obrazovanju. Kako se uči, što se uči, gdje se uči i s kim se uči – budućnost nam donosi neograničene mogućnosti.