Vjerojatno najčešći i istodobno najpodcijenjeniji problem u sustavima komprimiranog zraka je gubitak energije zbog propuštanja. Tiho šištanje iz vijčanog spoja ovdje, propuštajuća spojnica ondje - ono što se izgubi u bučnoj svakodnevnoj proizvodnji tijekom godine stvara znatne, izbježive troškove. Jedno, sitno curenje promjera samo jednog milimetra pri tlaku u mreži od 6 bara već uzrokuje dodatne godišnje troškove od gotovo 180 eura. Revizija tipičnog proizvodnog pogona pokazala je koliko se brzo gomilaju ti mali gubici: pronađeno je278 curenja – s ukupnim troškovima od gotovo 50.000 eura godišnje. To je kapital koji doslovno nestaje u zraku. Curenja često ostanu neotkrivena jer ih nitko posebno ne traži. Međutim, svatko tko se aktivno bavi detekcijom curenja brzo otkriva da gotovo da ne postoji mjera koja brže i održivije smanjuje troškove energije. Uklanjanje curenja ne samo da štedi novac već i povećava dostupnost i stabilnost cijelog sustava.
„Bolje je primijeniti malo više pritiska radi sigurnosti“ – ova je ideja ukorijenjena u mnogim tvrtkama. Kako bi se izbjegli gubici tlaka uzrokovani dugim cijevima ili filtrima, kompresor se često postavlja na mnogo viši tlak nego što to zahtijeva stvarna primjena. Na primjer, ako kompresor radi na 7,5 bara, iako stroju treba samo 6 bara, to je trajno skupa sigurnosna rezerva. Svaki bar viška tlaka povećava potrošnju energije kompresora za 6 – 8 % – dan za danom, godinu za godinom. Praktičan primjer pokazuje utjecaj: U postrojenju s godišnjim troškovima komprimiranog zraka od oko 780.000 eura, smanjenje tlaka sustava za samo 1 bar rezultiralo je uštedom od gotovo 47.000 eura godišnje. Sigurnosne rezerve su važne, ali prekomjerni tlak u sustavu je skupo dugoročno rješenje. Precizna analiza o tome koliki je tlak stvarno potreban u kojem trenutku odmah štedi troškove – bez ugrožavanja pouzdanosti procesa.
Uz pristupe na razini cijelog sustava, veliki potencijal često leži izravno u stroju. Na primjer, u tipičnoj primjeni puhanja koja suši ili čisti komponente na transportnoj traci. Prije je mlaznica neprestano puhala i trošila 533 standardnih litara u minuti (Nl/min) – čak i kada u stanici nije bilo komponente. To je dovelo do godišnjih troškova viših od 7.000 eura za jedan radni korak. Proces je temeljno poboljšan s pomoću dvije jednostavne prilagodbe:
• Upravljanje usmjereno na potražnju:
Senzor sada precizno detektira kada komponenta stigne do stanice.
• Pulsirajući mlaz zraka:
Umjesto kontinuiranog zraka upuhuje se samo kratko i ciljano zrak (npr. 0,5 sekundi UKLJUČENO, 0,5 sekundi ISKLJUČENO) dok komponenta prolazi kroz mlaznicu.
To je smanjilo potrošnju komprimiranog zraka na oko 260 Nl/min. Godišnji troškovi pali su na manje od 1.800 eura – ušteda više od 5.000 eura godišnje! Ova se investicija isplatila u samo nekoliko tjedana. Ovaj primjer jasno pokazuje kako čak i male optimizacije aplikacije mogu imati velik utjecaj – i zašto ga vrijedi detaljnije proučiti.